U staroj Grčkoj najveća uvreda je bila nekome reći da je nepismen. Danas svi znamo čitati i pisati. Znači li danas pismenost više od čitanja i pisanja?

Živimo u digitalnom dobu u kojemu brz tehnološki razvoj iz trenutka u trenutak mijenja naša društva i gospodarstva. Danas gotovo sva radna mjesta iziskuju neku razinu digitalnih vještina, a isto vrijedi i za sudjelovanje u društvu općenito. Informacije su svuda oko nas. Javljaju se novi mediji kojima prenosimo informacije. U suvremenom svijetu trebamo znati pronaći informaciju, prepoznati informaciju koja može riješiti problem, vrednovati i organizirati informacije te ih učinkovito rabiti. Ako smo sve to sposobni učiniti, onda možemo reći da smo informacijski pismeni.

Danas se spominje i digitalna pismenost. Ona se odnosi na sposobnost čitanja i razumijevanja hiperteksta ili multimedijskih tekstova, a uključuje razumijevanje slika, zvukova i teksta. Riječ je o informacijama dostupnim putem interneta te o digitaliziranoj građi koja je, primjerice, dostupna u knjižnicama. Konkretne vještine obuhvaćene tim terminom uključuju donošenje suda o online izvorima, pretraživanje interneta, upravljanje multimedijskom građom, komuniciranje putem mreže. Za razliku od digitalne pismenosti, informacijska pismenost podrazumijeva cjelokupan svijet informacija, obuhvaćajući i one u tiskanome obliku. Stoga je ona širi pojam od digitalne pismenosti jer sve informacije još nisu u elektroničkome obliku, a opseg dostupnoga digitalnog sadržaja skroman je u odnosu na količinu tiskanih izvora.

Internet nam omogućava pronalaženje informacija iz svih područja života. Ali, ako je što objavljeno na internetu, ne znači nužno da je i istinito. Kao što kritički promatramo svijet oko sebe, kritični moramo biti i prema informacijama objavljenima na internetu. Biti kritičan ne znači negirati nešto. Biti kritičan znači provjeriti informaciju koju smo dobili. Valja se pitati: Koja je svrha ili cilj objavljene informacije? Što autori informacija žele da povjerujemo? Koje pojedinosti i činjenice nedostaju, a bitne su za predmet o kojemu se piše?

Prema istraživanjima, posljednjih je desetak godina posebno ubrzana brzina i količina razmjene informacija, a društvene i ekonomske posljedice toga su višestruke. Stručnjaci predviđaju da će se unutar sljedećih 10 godina čak više od 90 posto svjetske populacije umrežiti putem interneta. Mogućnosti umrežavanja i globalne povezanosti su ogromne. No, svi ti trendovi u tehnologiji ipak stvaraju veliku nesigurnost u predviđanju kako ćemo komunicirati u budućnosti, a naša djeca će biti pravi pokusni kunići tih novih načina komunikacije. U posljednja dva desetljeća djeca koriste digitalne tehnologije u sve mlađoj dobi i u sve dužim vremenskim periodima u danu. Najnovija istraživanja pokazuju da današnja djeca provedu više od sedam sati dnevno ispred ekrana – od televizije i kompjutera do mobilnih telefona i raznih digitalnih naprava. Taj vremenski period je veći od vremena koje djeca provedu s roditeljima, pa čak i od vremena provedenog u školi. S obzirom na količinu i vrstu posljedica, takvo provođenje vremena ima veliki utjecaj na psihičko i fizičko zdravlje djece. Stoga upravo o vrstama digitalnog sadržaja kojega konzumiraju, o tome koga upoznaju online te koliko vremena provedu uz kompjuterske sprave, uvelike ovisi smjer u kojem će se naša djeca razvijati.

Digitalna inteligencija ili skraćeno DQ predstavlja niz društvenih, emocionalnih i kognitivnih vještina koje omogućavaju osobi da se suoči s izazovima i potencijalnim opasnostima digitalnog svijeta. Ove se vještine mogu podijeliti na 8 velikih područja – vještina:

• Digitalni identitet – način kako postaviti i kreirati osobni identitet i vlastitu reputaciju u digitalnom svijetu
• Digitalna upotreba – razvijanje vještine korištenja digitalnih uređaja i uspostavljanje ravnoteže između vremena provedenog online i sudjelovanja u stvarnom životu
• Digitalno osiguranje – sposobnost detektiranja digitalnih/internetskih opasnosti i korištenje alata za vlastitu obranu i zaštitu podataka
• Digitalno sigurnost – vještina osvještavanja i upravljanja rizičnim ponašanjima i opasnim sadržajima te načini zaštite
• Digitalna emocionalna inteligencija – vještina empatije i vještina načina izgradnje dobrih online odnosa
• Digitalna komunikacija – sposobnost komunikacije i suradnje s drugima u zajedničkoj upotrebi digitalnih tehnologija i medija
• Digitalna pismenost – vještina pronalaženja internetskih sadržaja, njihove procjene i upotrebe te kreiranja, kao i načini podijele tog sadržaja s drugima
• Digitalna prava – sposobnost razumijevanja i očuvanja osobnih prava, uključujući prava na privatnost, intelektualno vlasništvo, slobodu govora i zaštitu od govora mržnje.

Učenici, nastavnici i gospodarstvenici smatraju kako se postojeći obrazovni model treba mijenjati u smjeru koji prati razvoj novih tehnologija. Prema istraživanju koje je proveo The Economist’s Intelligence Unit (EUI) manje od pola mlađih od 25 smatra da ih obrazovni sustav uči ono što im treba za uspjeh, dok 51% poduzetnika misli da nedostatak potrebnih vještina sputava njihovo poslovanje. Poduzetnici smatraju da trebaju ljude koji znaju rješavati probleme, dobro surađuju u timovima i imaju komunikacijske vještine, a oni mlađi od 25 predviđaju da će im u budućnosti trebati više digitalne pismenosti, kreativnosti i poduzetničkog znanja. No 49% profesora tvrdi kako nemaju vremena ubaciti “vještine za 21. stoljeće” u svoja predavanja zbog rigidnog kurikuluma. Trećina njih smatra kako im za to nedostaje i potrebna obuka. Istraživanje EUI-a ukazuje na činjenicu da se obrazovni sustavi ne mogu nositi s tempom tehnoloških promjena. Mladi ispitanici su u pravu kada daju prvenstvo digitalnoj pismenosti jer informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT) stvaraju oko 150 tisuća poslova svake godine. Unatoč činjenici da je u Europi trenutno nezaposleno 22 milijuna ljudi, od kojih je 4,5 milijuna mlađe od 25 godina, poslodavci ne mogu pronaći zaposlenike s vještinama koje traže. Europska komisija prognozira da će u tim tehnologijama do 2020. biti skoro milijun nepopunjenih radnih mjesta.  Zbog toga je većina država članica EU-a uvela učenje računalnog programiranja u svoje školske kurikulume jer su ministarstva obrazovanja shvatila da su računalne vještine ključne za razvoj “vještina 21. stoljeća”. No nisu samo škole mjesta na kojima se uči. Učenici i sami usvajaju znanja koja im trebaju. Prema istraživanju EIU-a, samo 58% onih između 18 i 25 godina smatra da ih obrazovne ustanove uče digitalnoj pismenosti, no čak 80% misli da je posjeduju.

Prema DESI analizi (The Digital Economy and Society Indeks) za 2018. godinu, koju provodi Europska komisija i koja prati evoluciju digitalne kompetitivnosti članica EU, Hrvatska se nalazi pri samom dnu ljestvice.

Hrvatske škole su se uključile u europski projekt za razvoj digitalnih kompetencija učenika. U sklopu europskog programa za istraživanje i inovacije OBZOR 2020, pokrenut je projekt „CRISS“ koji za svrhu ima testirati platformu koja će omogućiti stjecanje i vrednovanje digitalnih kompetencija učenika u osnovnim i srednjim školama diljem Europe. Cilj je projekta uključiti 490 europskih obrazovnih ustanova koje će obuhvatiti 25 400 učenika i 2 290 nastavnika tijekom školske godine 2018./2019. U sklopu projekta sudjeluje 15 međunarodnih partnera, vodećih u područjima novih tehnologija, digitalnih kompetencija, obrazovnih inovacija, učenja i poučavanja iz Europske unije. Hrvatski partneri na projektu su Fakultet organizacije i informatike, koji ima ključnu ulogu u pripremi i provedbi projekta te Hrvatska akademska i istraživačka mreža (CARNET). Posredstvom Hrvatske akademske i istraživačke mreže (CARNET-a) u projekt će se uključiti i hrvatski učenici i nastavnici. Nastavnici će moći primjenjivati platformu CRISS u nastavnim aktivnostima različitih predmeta pri čemu će se razvijati i vrednovati digitalne kompetencije.